Rudarska nesreća u jami Begići-Bištrani-RMU Kakanj dogodila se u jedan sat iza ponoći, dana 13.10.2015. godine. Četiri rudara su poginula, a dva rudara su povrijeđena (jedan je zadobio teže, a drugi lakše povrede). Svi preživjeli rudari sigurno su napustili svoja radna mjesta i izašli iz jame, dok uviđaj na mjestu nesreće vode kantonalni tužilac i Federalna rudarska inspekcija. Prema još neslužbenim informacijama do ove tehnološke nesreće je najvjerovatnije došlo, rudarskim rječnikom rečeno usljed “zarušavanja materijala iz krovine”, pri čemu se obrušio gornji svod rudarskih prostorija. I to je uobičajeni novinarski tekst koji je propratio ova nesretna stradanja, ovakve i slične rudarske nesreće.
Raspotočje juče, danas Begići, a sutra?!
Udruženje “Global Analitika” nije moglo ostati ni nijemo niti gluho, a još manje da se ne saosjećamo sa rudarskim stradanjima. Kao Udruženje koje okuplja eksperte i časne, neovisne stručnjake iz oblasti društvenih nauka, ali prije svega visokomoralne ljude i ljude koji se donekle osjećaju suodgovorni da svojom ćutnjom i nereagovanjem zapravo postajemo dio uspavane mase, koja samo nijemo kaže „Bože sačuvaj, podari im rahmet duši, i sl.“.
Kao ljudi, građani ove države, dužni smo i obavezni da odajemo poštovanje prema rudarima i njihovoj teškoj profesiji. Ali, jesmo li se nekada zapitali, da dok u toplini svog doma tipkamo na laptopu, radeći na našim tekstovima ili posjećujući razne internet stranice, kako je u tim noćnim satima rudarima koji silaze u tamne i ledene jame nekoliko stotina metara pod zemljom?! Urijetko da se “zamaramo” takvim mislima, jer nismo mi ti, koji svaki put kada siđemo u jamu, ne znamo da li ćemo izaći…
Prije sinoćnje tragedije, u historiji Rudnika Kakanj bilježe se velike rudarske nesreće.
Dana 07.06.1965. godine, u RMU Kakanj desila se snažna eksplozija metana od koje je poginulo 128 rudaraa. Takođe, još jedna velika nesreća u ovom kakanjskom rudniku desila se 14.03.1970. godine, uslijed toplotnog i plinskog djelovanja, poginulo je ukupno 50 rudara.
Ti skromni i hrabri ljudi za izuzetno male plate svakodnevno rizikuju svoj život pošteno obavljajući svoj posao. S obzirom da je jedan od razloga stradanja i nedostatak opreme i sredstava za sigurnost rudnika, odnosno nedovoljna obezbijeđenost zaštite na radu u takvim uslovima. Svjesni smo činjenica da još uvijek nije na zadovoljavajući način za rudare riješen pravni i sistemski status rudnika u FBiH, da se radi sa opremom starom i po nekoliko desetina godina, a da istovremeno u sistem Elektroprivrede BiH, ti isti rudari ubrizgavaju oko 73% ukupne količine električne energije koju proizvodi BiH. Kada smo već upoznati sa ovim činjenicama, i laik bi se zapitao da li je moguće spriječiti ili makar umanjiti rudarske nesreće i smrti tih skromnih, hrabrih i strpljivih ljudi. Ovo strpljivi smo dodali, jer je i pitanja dokle ide njihova strpljivost?! Solidarnost, hrabrost i ljudskost su dokazali, ali strplivost je na iskušenju – svakim danom sve više. Želimo ukazati na to i ovim tekstom, ali potaknuti i odgovorne da rade posao za koji su plaćeni, kako oni u Elektroprivredi BiH, tako i oni u vladi FBiH, posebno u resornom ministarstvu. Bosna i Hercegovina ima kvalifikovane stručnjake u oblasti rudarstva, imamo kvalitetne fakultete, institute, što znači da ih je potrebno samo ojačati tehnološki i materijalno, kako bi domaći stručnjaci vlastitim inovacijama i rješenjima povećali sigurnost u rudnicima. Ta naša pamet i iskustvo u rudarskoj industriji i nauci, može biti i kredibilna i prepoznata u svijetu, da postane zaštitni brend BiH, a treba samo tako malo, da ljudi rade posao za koji su plaćeni, časno poput rudara.
Poražavajuća je činjenici da menadžment, pa i uposlenici Elektroprivrede BiH nisu adekvatno reagovali nakon ove ili prethodnih rudarskih nesreća, nisu pokazali solidarnost koja krasi izgleda samo rudare. Ali smo zato upućeni u visinu plata uposlenika Elektroprivrede BiH, neusklađena i daleko iznad prosjeka u FBiH. Nismo, recimo, čuli prijedlog da se uposlenicima Elektroprivrede BiH ove godine trinaesta plata ili regres (koje redovno dobijaju) više ne uplaćuju, nego da se ta sredstva uplate za povećanje nivoa sigurnosti u rudnicima. Rudnicima i rudarima koji i njima plaću osiguravaju, dok oni sjede u preglomaznom administrativnom aparatu Elektroprivrede BiH. Sličnu aktivnost mogli bi poduzeti menadžment i uposleni u BH Telekomu, koji takođe imaju prevelike plate, nauštrb građana BiH. Ovo su konkretni primjeri odakle i kako doći do neophodnih sredstava za povećanje sigurnosti rudnika, ali i poboljšanje rudarskog standarda.
Danas se po ko zna koji put opraštamo od najvrijednih, najpoštenijih i najtiših ljudi, rudara. Nažalost, još jedna u nizu tragedija u kojima su ljudi izgubili živote, zbog loših uslova u kojima rade, zbog nedovoljne i neadekvatne zaštite. Iza njih su ostale porodice, djeca i uspomene, bol i tuga, strah i nevjerica.
Biti rudar je najteži posao i posao koji se radi u najtežim mogućim radnim uvjetima. Raditi u smjeni, izdržati mrak, vlagu, nedostatak svježeg zraka i tako svaki dan kako bi svojoj djeci na sto donijeli hljeb sa sedam kora, teškim i mukotrpnim radom zarađen. I iznad svega pošteno zarađen. Nema svečanog odijela, već radničkog, nema prirodnog svjetla, već lampa. Alija Sirotanovic, čuveni rudar, koji je prebacio normu u kopanju, je nekad bio ponos i dika bivše države, njegov je lik ponosno krasio novčanice, o njemu se pisalo i govorilo. Danas se, na žalost, rudara sjetimo tek kad se tragedije dese. Niko ne ističe u kojim uvjetima rade, koji su programi, ako jesu poduzeti da se uvjeti rada rudara unaprijede. Da se poprave i osiguraju makar sigurnosni uslovi u kojima rade, da bude povećana vjerovatnoća da će živi doći svojoj porodici nakon napornog i teškog rada, koji je izuzetno slabo plaćen.
Na komemorativnom skupu, održanom u Domu kulture u Kaknju, od nastradalih komorata oprostili su se radne kolege iz Rudnika mrkog uglja, građani Kaknja, brojni prijatelji i gosti. Članovi porodica, rudari i građani Kaknja oprostili su se od poginulih rudara Muhameda Sarača (47), Nermina Mušije (38), Mije Stojčića (39) i Sejada Gađuna (44), koji su smrtno stradali u rudarskoj nesreći u jami Begići-Bištrani. Puno je govora bilo, ali bi voljeli da smo čuli konkretna obećanja da će se planski i sistematski raditi na sigurnosti rudnika, na sigurnosti rudara. Izdvojili smo obraćanje načelnik Općine Kakanj Nermina Mandre, koji je na komemoraciji istaknuo da su djeca razlog što se rudari vraćaju u jame, a “jame su naša sudbina, one donose i svjetlo i mrak, život i smrt, sreću i tugu”.
Zaboravljamo da bez rudara ne bi imali struje, ne bi imali grijanja, ne bi imali solidarnosti i poštenja. Sjetimo se, na kratko, kad se ovakve tragedije dese, a u zadnjih godinu i malo više ih je bilo. I svi obećaju podršku porodicama, kao i da će sistematski riješiti i unaprijediti uvjete rada rudara i poboljšati sigurnost u rudnicima. Nek tragedija bude opomena da vlasti urade sve da nijedan rudar ne izgubi život pošteno zarađujuci hljeb sa sedam kora.
Do tada “Sretno” svim komoratima…i hvala im na strpljenju.
Add Comment