Kako se nositi sa emocionalnim sagorijevanjem?

Stanje emocionalnog sagorijevanja brzo postaje zarazna bolest našeg vremena, a njegovi simptomi uključuju drastičan pad vitalnosti i motivacije, s omamljujućim osjećajima koji vas vuku prema dnu, i izražavajućom nesposobnošću da nastavite uživati u životu. Ne tako davno, sindrom emocionalnog izgaranja je uglavnom povezivan sa socijalnim radnicima, ali sve više i više ljudi različitih profesija postaju žrtve ovog stanja, osim toga, uzroci ovog sindroma čini se da proizilaze koliko iz našeg privatnog života toliko i iz našeg iskustva na poslu. Obično se misli da je ovo proizvod modernog društva. Živimo u doba velikih dostignuća, nekontrolisanog konzumerizma i raširenog hedonizma. Rezultat je društvo u kojem mi stalno iskorištavamo druge i drugi iskorištavaju nas. Na svu sreću, možda postoji način da se porazi ova bolest. Odgovor na problem mogao bi ležati u idejama koje je iznio Alfried Langle, poznati austrijski psiholog.

Blago sagorijevanje

Svi smo iskusili simptome sagorijevanja u nekom trenutku našeg života. Obično se to dogodi nakon što smo uspjeli da postignemo neki monumentalni zadatak: priprema za ispite, pisanje desertacije, nadgledanje projekta, podizanje djece. Život kroz krizne situacije i prekovremeni rad može uzrokovati emocionalno sagorijevanje. Naš um i tijelo imaju kapacitet da izdrže razdoblja visokih tenzija, jer je suočavanje sa krizama dio ljudskog bića. Ali, ne možemo funkcionisati u stanju visoke anksioznosti na stalnoj osnovi. Strah od propuštanja strogih rokova, borba da se ispune očekivanja drugih ljudi, stalne brige – sve to dovodi do preopterećenja našeg nervnog sistema. Simptomi uključuju razdražljivost, smanjenu motivaciju, apatiju, poremećaje spavanja (osoba može ili neće biti u mogućnosti da spava ili će postati pretjerano pospana) i bolovi u mišićima, dok neki ljudi počnu škripati zubima u snu. Ova vrsta sagorijevanja je jednostavno reakcija na previše napetosti, a kada okolnosti postanu konačno manje naporne, simptomi će nestati sami od sebe. Stvari kao što su odmor, vježbe i dovoljno sna mogu pomoći da se suprotstavimo stanju emocionalnog sagorijevanja.

Hronično emocionalno sagorijevanje

Duži period napetosti može uzrokovati da emocionalno sagorijevanje postane hronični poremećaj. 1974. godine njujorški psihijatar Herbert Freudenberger objavio je rezultate svojih istraživanja koje je provedeno u grupi socijalnih radnika. Svi su oni pokazali simptome nalik depresiji, a njihove historije bolesti dijelile su istu dinamiku: prvo, subjekti istraživanja su se osjećali uzbuđeno u vezi svog rada; zatim, njihov entuzijazam je postepeno utihnuo; konačno svi oni su se suočili sa kompletnim emocionalnim sagorijevanjem. Iscrpljujući radni uslovi uticali su na stav socijalnih radnika prema siromašnim i beskućnicima koji su trebali pomoć, dok su briga i saosjećanje kao glavne emocije u početku, postepeno su prerasli u ravnodušan i ciničan stav. To je ipak dovelo do većeg osjećaja krivice koji je produbio njihovo otuđenje od svojih štićenika i njihovih kolega.

Na kraju krajeva ovo je dovelo do onoga što je Freudenberger opisao kao „dehumanizacija“ – stanje koje je otkrilo istraživanje – subjekti praktično ne mogu da formiraju bližu vezu sa drugim ljudima. Takvo ponašanje ima određene logike. Kad se emocije kod osobe počnu umanjivati, ljubav i empatija postaju nepremostiva opterećenja. Kao rezultat toga osoba počinje da izbjegava društvo. U tom kontekstu, nespremnost da se formira veza je razumna odbrambena reakcija: automatski odgovor izazvan našim nervnim sistemom.

Još jedan simptom koji je naveo Freudenberger je pad produktivnosti. Subjekti istraživanja (socijalni radnici) osjetili su nezadovoljstvo baveći se svojim poslom i smatrali su da ne mogu uspjeti u svom pozivu. U isto vrijeme, žalili su se da ne dobijaju dovoljno priznanja za svoj trud. Dublje otkriće koje je načinio Freudenberger je nedostatak korelacije između težine simptoma sagorijevanja i broja radnih sati. Sasvim sigurno, što više radimo više emocionalno siromašniji postajemo. Ali izgleda da prekovremeni rad ne utiče na produktivnost ili sposobnost da se formiraju veze. To znači da proces sagorijevanja ima komplikovaniju unutrašnju dinamiku.

Faze emocionalnog izgaranja

Freudenberger je stvorio skalu koja pokazuje faze procesa izgaranja:

• Oni koji pate, osjećaju potrebu da se dokažu na poslu (ovo je često praćeno željom da se takmiče s kolegama).
• Oni koji pate, počinju da zanemaruju svoje lične svakodnevne potrebe. Provode manje vremena vježbajući. Odnosi se pogoršavaju, postaju manje pričljivi.
• Oni koji pate, smatraju da nemaju dovoljno vremena za upravljanje konfliktima i vole ignorisati potencijalne sukobe. To dovodi do problema na poslu i u privatnom životu.
• Oni koji pate, počinju da gube osjećaj individualnosti. Oni postaju samo mašine. Mašine bez prekidača za isključivanje.
• Oni koji pate, osjećaju se emotivno prazni. To dovodi do naleta depresije.
• Do trenutka kada oni koji pate dosegnu posljednju fazu, oni su potpuno slomljeni. Oni pokazuju punopravne simptome fizičke i mentalne bolestia mnogi čak razmišljaju i o samoubistvu. U isto vrijeme, imaju tendencije da prikriju svoje stanje od kolega, prijatelja i porodice.

Od entuzijazma do  odvratnosti

Njemački psiholog, Matthias Burisch je takođe definisao emocionalno sagorijevanje i razdvojio u četiri faze:

• Prva faza se javlja prilično bezopasn, više kao uvod u sagorijevanje. U ovoj fazi, osoba ima tendenciju da doživi nalet entuzijazma, u pratnji sa željom da radi teže i teže na putu prema uspjehu. Uskoro ovo postane pretjerano.
• Faza dva donosi fizičku, mentalnu i emocionalnu iscrpljenost.
• Faza tri označava početak dehumanizacije, opterećena pretjeranim i samonametnutim zahtjevima osoba počinje da izbjegava društveni život, pokušavajući da smanji kontakt sa drugim ljudima. Ovo čak utiče i na odnose s prijateljima i porodicom, a generalno govoreći, ovo je normalna psihološka reakcija na prekovremeni rad. Nažalost, u ovoj situaciji ovakav odgovor samo pogoršava stvari. jer umjesto pokušavanja da izbjegne ljudski kontakt, osoba treba pokušati usporiti i revidirati ciljeve koje je sebi nametnula. Ali se to teško dokazuje.
• Faza četiri predstavlja konačno sagorijevanje i Burisch ga identifikuje kao „sindrom odbojnosti“. Na neki način to je emocionalni ekvivalent trovanju hranom, a osoba osjeća odvratnost prema svemu uključujući i ono što mu je nekada donosilo radost.

Uzroci emocionalnog sagorijevanja

Većina istraživača ima tendenciju da se istaknu tri glavne grupe faktora koje dovode do emocionalnog sagorijevanja. Prva grupa faktora uključuje psihološke procese koji potiču iz naše psihe i koji žele da strmoglavo zaronimo u iscrpljujuće i stresne aktivnosti. Druga grupa faktora predstavlja vanjske pritiske (direktne i subliminalne) – modne trendove, društvene norme, propise poslodavaca. Na primjer, godišnje putovanje u inostranstvo se smatra normom u modernom društvu. Kao rezultat toga, svi se bore da ispune ova očekivanja.

Drugi set faktora odnosi se na pitanje: preforsirati sebe (teško i naporno raditi). Širom svijeta, zaposleni su često primorani da rade prekovremeno (bez nadoplate). Takve tendencije su dio prirode kapitalitičkog društva.

Do sada smo identifikovali dvije grupe faktora. Prva grupa, može se ispraviti uz pomoć psihološkog savjetovanja. Drugi treba rješavati uvođenjem promjena u društvu (npr. to bi moglo uključivati sindikate).

Treća grupa faktora je povezana sa pojmom da su oni dio sistema. Ako sistem omogućava svojim pojedinim članovima premalo lične slobode ili premalo odgovornosti, to dovodi do stresa. Mobbing je jedan od najčešćih primjera takvih situacija, a rješenje problema leži u restruktuisanju sistema. U slučaju poslovne organizacije to bi takođe moglo uključivati uvođenje podučavanja.

Smisao namjere je ključ

Ako sumiramo gore navedene faktore moramo zaključiti da osnovni uzrok emocionalnog sagorijevanja leži u ljudima koji nisu u mogućnosti da svom životu daju smisao. Viktor Frankl, poznati psiholog, opisao je ovo kao „egzistencijalni vakum“.

Istraživanje provedeno u grupi austrijskih medicinara je dalo fascinantne rezultate, koji nam pokazuju da ljudi koji smatraju da njihovi životi imaju smisla ispostavilo se da imaju manje šanse da pate od emocionalnog sagorijevanja, bez obzira što rade prekovremeno. S druge strane, oni koji su pokazali simptome egzistencijalnog vakuma pokazali su šansu da će biti žrtva teške iscrpljenosti.

To nas dovodi do očiglednog zaključka: ništa ne može zamijeniti osjećaj smisla. Visoke plate ne mogu nadoknaditi prazninu koju osjećamo unutar naše duše. Svi se moramo zapitati jedno pitanje: da li mi moj rad donosi osjećaj korisnosti i samoispunjenja? Prečesto smo izabrali da pratimo prazne ciljeve: novac i karijera, popularnost, društveno priznanje, što neminovno vodi ka emocionalnom sagorijevanju čak i ako se ne moramo držati iscrpnih rasporeda.

Koja je motivacija?

Još jedno važno pitanje je motivacija. Jeste li istinski zaljubljeni u ono što radite? Ako vaše srce nije u vašom poslu, onda živite laž. Ako govorimo o jednokratnim projektima, onda nije sve izgubljeno. Ali, ako se ovo nastavi godinama – to je već vrijeme za brigu, jer ste u opasnosti od gubljenja svog života. Na neki način, emocionalno sagorijevanje može vam pomoći da preispitate svoje postojanje. To je pomalo kao udaranje o tešku prepreku velikom brzinom: ako preživite sudar možda ćete postati mudriji u budućnosti.

Novac je samo jedan od lažnih ciljeva koji bi mogli naš život odvesti na stranputicu. Još jedan primjer je naša prazna želja da budemo voljeni od strane drugih, čak i ako to ne priznaju, većina ljudi imaju narcisoidne tendencije. Takođe, neki od nas nastoje biti motivisani željom da postignu osjećaj sigurnosti, a to se obično pojavljuje kod onih koji su iskusili rano siromaštvo u životu. Za takve ljude, strah od siromaštva postaje glavna pokretačka snaga u životu, oni mogu postati vrlo bogati, ali oni i dalje rade na bijegu od svojih strahova iz djetinjstva.

Drugim riječima, ljudi su vođeni da prate pogrešne ciljeve osjećajem nedostatka, koji često proizilazi iz nekih prošlih trauma. Ovaj osjećaj nedostatka može dovesti do destruktivne samoeksploatacije.

Naučite vrednovati „upravo sada i ovdje“

Kao što smo otkrili, nesigurnosti mogu postati pokretačka snaga koja oblikuje život osobe. Raspravimo našu percepciju života i ciljeva u više detalja, a ujedno ti ciljevi mogu biti naslijeđeni od naših roditelja, ili mogu biti proizvod našeg vlastitog stvaranja. Npr: „Želim da postanem doktor“, ili „Želim da imam troje djece“. Takvi preduslovi su sasvim normalni, jer svi trebamo ciljeve u životu, ali u određenim slučajevima naši ciljevi mogu zasjeniti naše živote. Kao rezultat toga mi ćemo prestati vrednovati život upravo sada i ovdje, preferirajući potragu za nekim strogo definisanim idealima. Kada odlučimo naučiti svirati violinu takva odluka može nam pomoći da obogatimo naš unutrašnji svijet. S druge strane namjera da postanemo najbolji violinist u orkestru može odvratiti naše napore za samopoboljšanjem u nezdravu maniju. Umjesto obogaćivanja naše ličnosti, životne ambicije mogu nas ponekad dovesti do ruba emocionalnog bankrota, jer upravo to nas, s druge strane, čini slijepima za prave životne vrijednosti. Bez sumnje, emocionalno sagorijevanje je direktna posljedica stresa, uzrokovano faktorima kao što su naša produžena samoobmana, naša nesposobnost da razaznamo istinske vrijednosti, i naša tendencija da se potcjenjujemo. Drugi način da se ubrza vlastito uništenje je da radimo stvari samo reda radi i prestaćemo vidjeti radost u stvaranju nečega, brinućemo samo o završetku posla i krenuti da radimo nešto drugo. Malo po malo to nas može dovesti do potpunog traćenja našeg života. U tom kontekstu, emocionalno sagorijevanje se može smatrati psihološkom cijenom koju moramo platiti zbog toga što ne uspijevamo da prigrlimo trenutak i uživamo u njemu.

Prevencija emocionalnog sagorijevanja

Možemo li pomoći sami sebi i prijateljima da se drže podalje od ove opasnosti? Da, možemo, a prvi važan korak u pravom smjeru je da postanemo svjesni problema i njegovih mogućih uzroka. Zatim, može se početi tražiti lijek. Najbolji način za prevaziđete emocionalno sagorijevanje je da smanjite opterećenje. Uvijek možete naći načina da prenesete nekome dio svojih odgovornosti, isto tako, možete otkazati neke manje realne rokove. To bi se moglo pokazati kao komplikovan zadatak, ali morate revidirati neke vaše osnovne ciljeve i vaš stav prema životu.

Ako je vaš sindrom emocionalnog sagorijevanja u već ozbiljnim fazama potrebno je da se konsultujete sa svojim doktorom. Uzmite bolovanje. Koristite svoje slobodno vrijeme za aktivan odmor, posjetite spa centar ili odmaralište. Nakon što osoba obnovi osnovnu mentalnu i fizičku ravnotežu, osoba mora poduzeti korake da se zaštiti od vanjskog pritiska. U mnogim slučajevima to bi značilo napuštanje sadašnjeg posla kako bi pronašli prikladniji i ispunjavajući posao. To može biti teško, ali to je jedini način da se spriječi dalje emocionalno sagorijevanje.

I ne zaboravite – prevencija je uvijek bolja od liječenja. Možete izbjeći emocionalno sagorijevanje postavljajući sebi nekoliko jednostavnih pitanja:

• Zašto ja ovo radim? Koji je smisao mog rada? Da li volim svoj posao? Koje stvari najviše cijenim?
• Generalno govoreći, šta da radim sa svojim životom?

Bitno je da sami sebi date iskrene odgovore!