Autori Patel F. i German M. iz Centra za pravdu Brennan/Pravni fakultet u New Yorku predstavili su mitove i činjenice koji su danas prisutni u rješavanju gorućeg društvenog i globalnog problema: nasilni ekstremizam i radikalizam. U zajedničkoj objavi navode da su u posljednje dvije godine Obamina administracija i Kongres promovisali suzbijanje nasilnog ekstremizma kao „meku“ metodologiju borbe protiv terorizma dizajniranu tako da osnaži zajednicu i razvije otpornost na ekstremizam. Borba protiv nasilnog ekstremizma nije novi koncept, ali dijelom pogrešni temelji na kojima su izgrađeni ovi programi osigurali su negativne uticaje uključujući: stigmatizaciju muslimana i jačanje islamofobičnih stereotipa, olakšavanje tajnih prikupljanja obavještajnih podataka, suzbijanje pojave neslaganja sa vladinom politikom i stvaranje razdora u ciljanim zajednicama.
Što se više provode programi borbe protiv nasilnog ekstremizma, još je važnije rasvijetliti mitove na kojima se ta borba zasniva:
Mit #1: Borba protiv nasilnog ekstremizma, programi prevencije terorizma
Pretpostavka je da iza programa borbe protiv nasilnog ekstremizma postoji predvidiv proces kojim pojedinci postaju teroristi i da postoje vidljivi znaci koje policija, porodica i nastavno osoblje može prepoznati. Ovaj model počiva na lažnim premisama. Sva ozbiljna empirijska istraživanja – uključujući one koje finansira vlada SAD – su zaključila da ne postoji tipična putanja koju osoba slijedi i postane terorist. FBI i njujorška policija identifikovali su zajedničko vjersko ponašanje za muslimansku zajednicu kao prediktivni pokazatelj terorističkih tendencija, a te teorije su temeljito opovrgnute. Noviji materijali pod pokroviteljstvom vlade SAD ukazuju na znakove marginalizacije, otuđenja, psiholoških poremećaja i političke pritužbe kao znakove upozorenja. Ali decenije empirijskih istraživanja pokazuju da teroristi obično ne iskazuju znakove mentalne bolesti, druge znakove pred-terorizma za koje je vlada istakla da su preširoki i nemaju osnova ni u jednoj nauci.
Mit #2: Moramo učiniti „nešto“
Neke pristalice borbe protiv nasilnog ekstremizma tvrde da je nedostatak dokaza koji podržavaju ove pretpostavke rezultat nedostatka studija, a imperativ da se učini „nešto“ uoči rastućeg problema ekstremizma zahtijeva akciju, a ne analizu. Ali ne bismo trebali poduzimati akcije koje će biti kontraproduktivne. Studije o programima borbe protiv nasilnog ekstremizma u Velikoj Britaniji, Evropi, Keniji, Indoneziji i Australiji pokazuju da su ovi napori često štetni i kontraproduktivni. U 2010. godini, donji dom Parlamenta Velike Britanije, nazvao je britanski program borbe protiv nasilnog ekstremizma, koji se fokusirao isključivo na muslimane, „beskorisnim, stigmatizirajućim i potencijalno otuđujućim.“ Takođe 2014. godine izvještaj Evropskog parlamenta zaključio je da „…su empirijska istraživanja pokazala da širenje opsega „mekih„ kontra-radikalizacijskih mjera prema onome što se smatra tradicionalnim kohezijskim radom u zajednici je štetno za oba cilja suprotstavljanja radikalizaciji i podsticanja kohezije zajednice.“ Sveobuhvatni pregled literature u 2011. godini pripremljen za vladu Australije potvrdio je da je „dominantna tema“ u istraživanju programa borbe protiv nasilnog ekstremizma bila „strategija za borbu protiv nasilnog ekstremizma može potkopati demokratske principe i socijalnu koheziju, povećati radikalizaciju i podstaći sukob i nasilje.“
U BiH još nije ni urađen neki ozbiljniji dokument koji se odnosi na rehabilitaciju i resocijalizaciju lica osumnjičenih za terorizam ili povratnika sa stranih ratišta. Početne korake u tom pogledu čini Centar za društvena istraživanja Global Analitika. Uvažavajući dobre prakse iz sličnih programa nekih država, kao što su Velika Britanija, SAD, Njemačka, Saudijska Arabija, Singapur, Norveška, i dr., ali računajući i na specifičnosti BiH, urađeno je istraživanje potreba za programom rehabilitacije u BiH. Rezultati istraživanja su pokazali da postoji potreba da se i unutar BiH sprovode slični programi i to pod vodstvom državnih organa uz aktivno učešće nevladinog sektora, naučne zajednice, neovisnih stručnjaka i vjerskih zajednica. Na osnovu tog stava u Global Analitici je urađeno i mapiranje programa rehabilitacije i reintegracije za BiH, te je potrebno sačekati dalje aktivnosti koje su dogovorene na Stručnom seminaru koji je održan u septembru 2016. godine na Jahorini u organizaciji UNICRI-a, kako bi se sačinio državni program za rehabilitaciju i reintegraciju povratnika sa stranih ratišta. Svoju ulogu nevladin sektor vidi u podršci i istraživanju svih neophodnih činjenica koje će dovesti do resocijalizacije, a time i do deradikalizacije tretiranih lica, bilo da su u zatvorima ili su dio radikalizovanih lica na slobodi.
Mit #3: Programi borbe protiv naislnog ekstremizma ne ciljaju muslimane
Opisi programa borbe protiv nasilnog ekstremizma nužno ne identifikuju određenu zajednicu kao metu. Zaista, zagovornici ovih programa ponekad ukazuju na pojačani desničarski domaći terorizam i postavljanje njega kao mete u programu za borbu protiv nasilnog ekstremizma. U stvarnosti, kao što je jasno poručeno iz Bijele kuće, strategija borbe protiv nasilnog ekstremizma i planski dokumenti u februaru 2015. godine, na samitu Bijele kuće u vezi programa borbe protiv terorizma, muslimanske zajednice su trenutno glavne – ako ne i jedine mete programa borbe protiv nasilnog ekstremizma. Tri pilot projekta borbe protiv nasilnog ekstremizma u Bostonu, Los Angelesu i Minneapolisu rade samo sa muslimanskim zajednicama i ne ulažu nikakav napor za rješavanje drugih oblika domaćeg terorizma. Ovaj fokus oslikava američke muslimane kao sumnjive i strance u američkom društvu, hraneći anti-islamski narativ koji postaje sve dominantniji u javnom diskursu. Ustvari, kao što su policijske snage priznale iznova, američki muslimani imaju uzoran rekord saradnje u borbi protiv terorizma. Prema studijama Triangle Centra za terorizam i nacionalnu sigurnost i Vijeća za muslimanske javne poslove, američka muslimanska zajednica je najveći izvor informacija korišten kako bi se osujetili teroristički planovi još od 11. septembra. Naravno, ako je historija bilo kakav vodič, programi razvijeni za muslimane iskoristiće se protiv drugih grupa. Izvještaji policijskih agencija su identifikovali grupe koje se protive kontroli oružja, imigraciji, abortusu, porezima, čak i kandidate neke treće strane kao „krajnje desni ekstremisti“ koji mogu postati nasilni. Ekološki aktivisti, Occypy demonstranti i Black Lives Matter pokreti po tim istraživanjima trebaju postati meta za prikupljanje obavještajnih podataka. Slično, pa u nekim državama i znatno određenije je stanje sa programima deradikalizacije u većini evropskih država, gdje se čak i u nazivima programa označava muslimanska zajednica kao predmet provođenja programa.
Mit #4: Borba protiv nasilnog ekstremizma je alternativa grubim akcijama snaga reda i zakona
U SAD sloboda pristupu informacija i pravne tužbe pokazali su da su programi borbe protiv nasilnog ekstremizma dizajnirani ili zamišljeni ili preneseni u prikriveno prikupljanje obavještajnih podataka, što podriva međusobno povjerenje i uspjeh ovih inicijativa. Nova generacija programa ne sadrži zaštitne mjere kako bi osigurala da se neće koristiti za prikupljanje obavještajnih podataka i krivično goniti potencijalno sumnjiva lica. Jedan novi problematični element u programu borbe protiv nasilnog ekstremizma je najavljena namjera da se uključe državne škole u identifikovanju „rizika“ kod mladih. Na primjer, predstavnik državne škole u Minneapolisu pojavio se na javnom događaju sa advokatima ove države objavljujući da će škole u Minnesoti početi program borbe protiv nasilnog ekstremizma tako što će nadzirati somalijsko-američku djecu u školskoj kantini, u okruženju izvan učionice i poslije nastave. Naveli su da je svrha ovoga da se „…pomogne uočiti problematični identitet i nezadovoljstvo“. Inicijativa je postavljena na lošim premisama: da ovakva pitanja vode neumoljivo ka terorizmu i da nadziranje školske kantine može omogućiti da se uoči otuđenje. Nije iznenađujuće, ali ova taktika je podigla ozbiljnu zabrinutost u gradu gdje živi somalijsko-američka zajednica, kao što je i izraženo u pismu saveznoj i lokalnoj policiji.
Okvirni dokumenti borbe protiv nasilnog ekstremizma iz Ureda državnog tužioca u Bostonu slično su zamislili u školama prevenciju ekstremizma, da „poboljšaju svijest u osnovnim, srednjim i visokoškolskim ustanovama procjenjujući ponašanje i sprovodeći protokole vršnjačkog povezivanja u timove za brigu i procjenu.“ Teorije koje smatraju da je moguće otkriti ponašanje koje predviđa terorističko nasilje je tako temeljito opovrgnuto da je čak i Bostonsko tužiteljstvo izjavilo da su „istraživači širom svijeta jasno stavili do znanja da put do nasilnog ekstremizma nije linearan i nema važećih ni pouzdanih indikatora koji mogu predvidjeti ko će se uključiti u nasilni ekstremizam.“
Na kraju, državni Centar za borbu protiv terorizma je u Vodiču za borbu protiv terorizma 2014. godine dodao 4 stranice spiska „rizika i zaštitnih faktora“ koje „policijski službenici, javni zdravstveni radnici, profesori i službe za socijalni rad“ mogu koristiti da procijene pojedince, porodice i zajednice. Među njima su mjerenje (na skali od 0-5) kvaliteta kao što su iskustva gubitka ili traume; izražavanje beznađa ili uzaludnosti; i „povezivanje sa grupnim identitetom (rasa, nacionalnost, religija, etnicitet)“ pa čak i na nivou „odnos roditelj-dijete“. Bespotrebno je reći da su ovi elementi prisutni kod mnoge djece koja nikad nisu postala nasilna, a još manje teroristi. S obzirom na nedostatak „znakova“ pred-terorizma, kako će ova djeca biti identifikovana za intervencije? I kada će ova djeca biti prijavljena FBI-u ili Tužilaštvu koji sprovode programe borbe protiv nasilnog ekstremizma? Sa ovakvim načinom i pristupom se ne slažu mnogi svjetski naučnici i stručnjaci koji se bave istraživanjem svih faktora nasilnog ekstremizma i radikalizma. Takođe i malobrojni stručnjaci u BiH, ne podržavaju ovakav pristup, koji u našoj državi može biti opasan i uvod u nepotrebno politikanstvo oko ove teme. Ipak, zaštita djeteta i osiguranje pravnih mjera u najboljem interesu djeteta su primarni u odnosu na bilo kakvo podvrgavanje istraživanjima nad djecom.
Mit #5: Programi borbe protiv nasilnog ekstremizma unaprijeđuju zajednicu
Jezik osnaživanja zajednice u koji su upakovani programi borbe protiv nasilnog ekstremizma mogu biti i atraktivan ometač. Ustvari, ovi programi su pokazali vrlo velike podjele u zajednicama koje su postavljene kao mete. U Bostonu, Minneapolisu i Los Angelesu – gdje su isprobani pilot projekti borbe protiv nasilnog ekstremizma – niz muslimanskih grupa su izrazile ozbiljnu rezervisanost prema ovim inicijativama. Mnoge inicijative programa za borbu protiv nasilnog ekstremizma obećavaju socijalne usluge ciljanim zajednicama. Dok su aktivnosti poslije škole, programi mentorstva za mlade i sl. vrijedni truda i napora i krajnje potrebni u mnogim naseljima kojima nedostaje resursa. Mreža za borbu protiv terorizma nije pravi okvir za njihovu implementaciju. To bespotrebno stigmatizuje zajednicu, povećava sigurnost u odnosima i postavlja pitanja o pravim namjerama vlade. U nekim evropskim programima koji uključuju deradikalizaciju u zajednici, primjetni su početni uspjesi, međutim većina programa nije sprovedena do kraja, odnosno rad u izoliranim zajednicama ne pomaže u resocijalizaciji, a time ni u deradikalizaciji. Ovi problemi su posebno izraženi u državama, gdje su u programima u koje su uključene šire zajednice, u kojima su ciljne grupe djeca migranata druge ili treće generacije.
U potpunosti uvažavajući navedene programe, istraživanja, kao i analizu rezultata aktuelnih programa i mjera na suprotstavljanju nasilnom ekstremizmu, vrlo je važno izvući ispravne i adekvatne zaključke. Posebno kada se na ovaj problem gleda kao na globalnu prijetnju sigurnosti, a takođe kada se problem posmatra iz perspektive Bosne i Hercegovine. Generalno, vrlo važno je nastaviti sa aktivnim praćenjem problematike nasilnog ekstremizma, ali uz stalnu potrebu istraživanja ovog društvenog problema. Neophodno je raditi projekte prevencije nasilnog ekstremizma i radikalizma, a zbog ukazane potrebe i prvih presuda Suda BiH, koje su izrečene povratnicima sa stranih ratišta, jasno je da je krajnje vrijeme da se na nivou BiH izrade i primjenjuju programi rehabilitacije i reintegracije, odnosno programi deradikalizacije za osuđene za terorizam i za radikalizovane osobe.
Add Comment